beskrajno siroko polje
Zamisli jedno beskrajno široko polje, celo prekriveno Tratinčicama.
Proleće je.
Ti ideš putem, prolaziš pokraj tog polja.
Odjednom, među stotinama, hiljadama Tratinčica, jedna ti privuče pogled.
I koliko god ličile jedna na drugu, baš u toj ima ono „nešto“, nešto što te
neobjašnjivo vuče ka njoj.
Odeš do nje, sagneš se i ubereš je.
Želiš da je samo tvoja.
Samo tvoja i ničija.
Ne misliš u tom trenutku da je tim ubijaš, to ti ne pada na pamet.
Prosto je ubereš i nastavljaš svojim putem…zadovoljan.
Pa makar i samo privremeno.
To se zove STRAST..
Zamisli sad to isto polje Tratinčica.
Ti koračaš među njima.
I opet jedna od svih njih privuče tvoj pogled.
Približavaš se, naginješ se nad njom.
Oči ti ne vide ništa drugo.
Pružaš lagano ruku ka njoj, ali ne želiš da je dodirneš, sve iz straha da je ne
povrediš.
Želiš da ostaneš pored nje zauvek, čak i da umreš tamo sa njom, deleći sa njom
svaku sekundu njenog kratkog života.
Ali već sledećeg trenutka vetrić odnekud donese do tebe miris nekog drugog
cveta.
Ne možeš da se odupreš tome.
Zaboravljaš sve drugo i krećeš u pravcu odakle taj miris dopire.
Ona Tratinčica će i dalje imati mesto u nekom uglu tvoga Srca.
No mnoge stvari stoje ispred tebe još uvek neproživljene.
Nema vraćanja nazad.
To se zove ZALJUBLJENOST...
Nanovo koračaš istim putem.
Svuda oko tebe sve same Tratinčice – stotine, hiljade, milioni možda.
I opet, jedna od njih te opčini.
Zrači nečim za šta ti ne nalaziš logično objašnjenje.
Ideš do nje i…ostaješ tamo.
Ne želiš da se od nje odvajaš ni za trenutak.
Želiš da si tu, pored nje, sa njom.
Zauvek!
Ona postaje tvoj Svemir.
Činiš sve što je u tvojoj moći da to stanje što duže traje.
I ostaješ tamo, pored svoje Tratinčice, do poslednjeg daha…veran njoj i sebi.
To se zove.....LJUBAV:))))))))))♥